Zvižduk koji odjekuje
Kroz stari Bukovac, uz smijeh i nestašluke djece koja su jedva čekala prve proljetne dane, odzvanjao je “zvižduk” – ne običan zvižduk, nego onaj koji označava zov prijateljstva, znak za okupljanje i poziv na avanturu. Taj zvižduk je zvao sve dječake s Bukovca na igre koje su samo oni mogli razumjeti – igre gdje je svako drvo bilo skrivena utvrda, a svaki kutak mjesto za novu priču. Tako počinje Zvižduk s Bukovca, priča koja nije samo priča o dječaku Gizi i njegovim prijateljima, već i o cijelom kvartu, o svakom njegovom šušnju i svakom tajnom zakutku.
Djeca Milčecova Bukovca nisu bila tek prolaznici u svijetu odraslih – za njih je svaki zvižduk bio trenutak kad su mogli biti točno onakvi kakvi žele. Kad je Truli, majstor zviždanja, poslao taj famozni zvižduk kroz otvoren prozor učionice, za Gizu i ostale više nije postojala ni škola ni učitelj ni lekcije. Postojao je samo poziv – hitni signal da se ostavi sve i pojuri u svijet mašte. Taj zvižduk okuplja Gizu, Bimba, Dugog i Rolca, hrabre članove male bande, i vodi ih u svijet gdje se natječu, suočavaju s izazovima, istražuju i brane svoje prijatelje.
Milčec kroz njihove avanture stvara svijet gdje su prijateljstvo i zajedništvo važniji od svake odrasle brige. Njihove igre su više od zabave – one su male lekcije hrabrosti, povjerenja i časti. U tom mikrokozmosu Bukovca, svaka situacija odaje nešto o karakterima likova. Zvižduk postaje ne samo njihov poziv, već i način na koji pokazuju solidarnost. On nije samo sredstvo komunikacije; on je izjava: “Tu sam za tebe, ne boj se.”
Roman nas podsjeća na vrijeme kad su male stvari činile život velikim, a svaka pustolovina u Bukovcu bila je jednako stvarna kao i one iz bajki. Svaki uzvik, svaki korak po maksimirskom puteljku, svaki pogled prema brdu Bukovca nose sjećanja koja će ostati s njima, simboli svijeta kojeg odrasli nikad ne mogu sasvim razumjeti.
Roman Zvižduk s Bukovca autora Zvonimira Milčeca hvata taj svijet u svojoj najčišćoj, najživljoj formi, gdje su svaki pokret i svaka igra imali dublje značenje za one koji su to živjeli. Gledajući danas Bukovac, možda više ne vidimo ista mjesta, ali sad postoji i ovaj Zvižduk, i odjekuje, čuvajući uspomene na djetinjstvo koje nikada neće nestati te pozivajući na promjene koje će nas zauvijek graditi.